Albert Einstein nije temeljit u razmišljanju i zaključivanju: često zamjenjuje moguću i stvarnu fizičku sadržinu, poluistine i prividne istine nameće kao stvarne i objektivne fizičke istine, pojedinačne i posebne relativne istine plasira kao opšte i univerzalne istine.
Sama analiza matematičkih (algebarskih i geometrijskih) sadržaja mu je često pogrešna i protivurječna, površna i traljava.
Primjer 1.) 
Kada opisuje “relativnost istodobnosti” prihvata fizičku istinu: brzina svjetlosti nije ista u odnosu na pokretni i u odnosu na nepokretni inercijalni (koordinatni) sistem.
“Kad kažemo da su udarci munja A i B u odnosu na pružni nasip istodobni, to znači ovo: svjetlosne zrake što su pošle s mjesta udara munja A i B susreću se u središnjoj točki S dijela pruge A-B. No događajima A i B odgovaraju također i mjesta A’ i B’ na vlaku. Neka je S’ središnja točka odsječka A’-B’ vlaka u vožnji. Ova točka S’ poklapa se doduše u trenutku udara munja (prosuđivano s pružnog nasipa) s točkom S, no i giba se brzinom v vlaka u desno (na crtežu). Kada opažač u vlaku u točki S’ ne bi imao tu brzinu v, on bi trajno ostao u S i do njega bi u tom slučaju stigle istodobno svjetlosne zrake odaslane s mjesta udara munja A i B, znači obje ove zrake srele bi se točno kod njega. U stvarnosti, međutim, on juri (prosuđivano s pružnog nasipa) ususret zraki koja dolazi iz B, a bježi ispred zrake koja ga sustiže u A. Opažač će dakle vidjeti ranije zraku što polazi iz B negoli onu što polazi iz A. Opažači koji koriste željeznički vlak kao referentno tijelo moraju dakle doći do rezultata da se udar munje u B dogodio prije negoli udar munje u A.”
Albert Einstein naveo je i opisao objektivnu fizičku istinu, ali je izveo neobjektivan i netačan zaključak:”Opažači koji koriste željeznički vlak kao referentno tijelo moraju dakle doći do rezultata da se udar munje u B dogodio prije negoli udar munje u A.”
U ovo malo citiranog teksta imamo jednu protivurječnost (relativna brzina svjetlosti – protivno postulatu 2.) i jedan poluistinit zaključak (“moraju doći do rezultata da se udar munje dogodio prije u B nego li u A”) i imamo primjer gdje Einstein generalizira pojedinačan primjer (“opažač”) u opšti – netačan – zaključak (“opažači će”). Ne moraju i neće svi opažači! Dovoljno je promijeniti smjer kretanja vlaka i zaključak će biti drugačiji (udar munje se dogodio prije u A nego li u B)! Ukoliko nisu mutavi, ukoliko su informisani, ukoliko razmišljaju, ukoliko imaju tačne podatke – mogu izvesti i drugačiji zaključak.
To što vidimo da se Sunce okreće oko Zemlje nikako ne znači i da “moramo” da izvedemo takav zaključak kao što vidimo i što nam se čini da jeste istina. Prividna istina ne mora biti i objektivna istina i objektivna fizička stvarnost. To što vidim munju prije nego što čujem grom nikako ne znači da “moram” izvesti zaključak da se munja dogodila prije udara groma!
Ovo je samo jedan primjer od mnogobrojnih površnih razmišljanja i zaključivanja A. Einsteina vezanih za prostor i vrijeme.
Naprijed citirani Einsteinov tekst može nam poslužiti za još jedno značajno zapažanje. Opisujući normalnu i lako razumljivu (shvatljivu i prihvatljivu) svakodnevnu pojavu vezanu za relativna kretanja i ne zapazimo da Einstein upotrijebi množinu (“opažači”) umjesto jednine (“opažač”) i na osnovu onoga što će jedan od njih zapaziti izvlači opšti zaključak za sve “opažače”. Međutim, i ovako kako je Einstein opisao kretanje vlaka postoji u “vlaku” beskonačno mnogo “opažača” koji će udare munja vidjeti
a) istovremeno, b) koji će prije vidjeti zraku što mu dolazi iz B nego li iz A i c) koji će prije vidjeti zraku koja dolazi iz A nego li onu iz B.
Nadam se da je ovo bio koristan primjer koji vas može uputiti u Einsteinovu površnost i vještinu obmane govornim jezikom! Opisuje istinu, a zaključuje i protura nepotpunu istinu, poluistinu, pa i neistinu (sve u ovo malo teksta).
Primjer 2.) A. Einstein u knjizi “Moja teorija” na strani 35. piše:
“Galilejeve transformacije proizilaze iz Lorentzovih jednostavno tako da u ove potonje za brzinu svjetlosti c stavimo beskonačnu vrijednost.”
Meni je ova Einsteinova rečenica “zaparala uši” – a vama?! Staviti beskonačnu vrijednost za konstantnu veličinu može samo “blesav čovjek”!
Naprimjer u ovoj Lorentzovoj transformacionoj formuli. U prethodnoj Einsteinovoj rečenici imamo, opet, dva detalja za razmišljanje. Prvo, ne proizilaze Galilejeve iz Lorentzovih transformacija već obratno – Lorentzove transformacije su proizvedene (osmišljene) iz Galilejevih, na algebarskoj logici utemeljenoj Euklidovom geometrijom i klasičnom fizikom. Sama Einsteinova ideja u datom iskazu manje bi bila pogrešna ukoliko bi napisao: “Galilejeve transformacije iz Lorentzovih transformacija možemo dobiti tako što ne koristimo (zanemarimo) Lorentzov faktor.” Ovako Einstein, umjesto da jednostavno “izbriše” Lorentzov faktor, upotrebljava misao (beskonačnu vrijednost brzine c) koju ni pijan i normalan čovjek ne bi koristio. Ovakva misao ima taman isto (glupavo) značenje kao kada bi netko za broj Pi stavio u nekom algebarskom izrazu “beskonačnu vrijednost”, pa nastavio priču i izvlačio odgovarajuće zaključke o fizičkoj i geometrijskoj stvarnosti kao da nikakvu glupost nije ni upotrijebio.
Primjer 3.) Postulati Specijalne teorije relativnosti različiti fizičari formulišu na različite načine. Zato kopiram tekst Leopolda Infelda (dugoogdišnjeg Einsteinovog saradnika):
Na stranici 46. imamo Einsteinov izvorni tekst. Ovako formulisani iskazi nisu sporni, jer se samo odnose na zakone kretanja i naglašava da za svjetlost ne važi “balistički princip”.
Kasniju formulaciju možete naći u ovom obliku:
Međutim, još kasnije preformulacije (“svi prirodni zakoni” – umjesto “svi fizički zakoni”, “brzina svjetlosti jednaka je u svim sistemima, pravcima i smjerovima…” – umjesto “brzina svjetlosti u vakuumu u svim inercijalnim sistemima” ) dovode do potpuno drugačijih i neprihvatljivih iskaza, iskaza koji nikako ne mogu biti valjani (tačni). Bez obzira što su “zaštićeni” pojmom “postulat” treba ih rigorozno preispitati, analizirati – pa i osporavati.
U mojim tekstovima objasnio sam zašto (kad i kako) je moguće primjenjivati stav c je c u svim sistemima, pravcima i smjerovima, i to i onda kada se radi o bilo kojoj konstanti, bilo kolikoj brzini c (koja i nije, ne mora biti brzina svjetlosti u vakumu). Dakle, stav je moguć, ali ga treba i ispravno shvatiti i ispravno protumačiti.
Primjer 4.)
Prostor, materija i promjene postoje i postojale bi da svjetlost uopšte i ne postoji.
Takvu tvrdnju ne mogu dokazati ničim drugim osim intuicijom. Ne mogu je ni osporiti.
Kako je vrijeme odraz promjena ( fizičke stvarnosti) u ljudskoj svijesti, smatram da bi vrijeme (ovako kako ga shvatamo) postojalo i kada svjetlost uopšte ne bi postojala (da smo u vječitom mraku, slijepi ko šišmiš). Svjetlost ni po čemu nije odgovorna i zaslužna za postojanje vremena, niti ima bilo kakvog uticaja na poimanje vremena.
Graditi ozbiljnu nauku o prostoru i vremenu moguće je i bez svjetlosti i njenih svojstava. Bazirati tu nauku isključivo na bazi svjetlosti je neozbiljno, neodgovorno, neracionalno, nerazumno, djetinjasto.
Primjer 5.)
Einstein se pitao – šta bi bilo da putujemo brže od svjetlosti, da preteknemo svjetlost?! Ništa ne bi bilo posebno. Samo bi upoznali novog rekordera u prirodi, a zadržali sva prirodna shvatanja prostora i vremena.
Einstein se pitao da li bi vidio samog sebe. Pa šta bi to bilo išta drugačije nego što to i sada možemo uraditi (gledati film o svom dolasku na ovaj svijet ne znači i povratak u taj vremenski trenutak).
Einstein se divio svojoj pomisli – čovjek koji slobodno pada nema težinu. Mogao je isto tako pomisliti da čovjek koji se kreće u istom smjeru i istom brzinom kao i vjetar koji duva ne bi ni osjetio silu vjetra.
Ja genijalnih mu misli i razmišljanja!
Specijalna teorija relativnosti 